Branka Anđelić Vulić – Trebinje je neuokvirena slika
Trebinje je grad koji je vjekovima bio sigurno pribježište i mjesto za odmor, raznim boemima, glumcima, slikarima kao i piscima. Ako bi krenuli da prebiramo po hodnicima istorije naišli bi na razne umjetnike kojima je ovaj grad bio inspiracija kojom su unosili dah života i boja, umjetničkim djelima na kojima su radili. Ako bi pomenuli Atanasija Popovića, Milorada Ćorovića, Milenu Šotru ali i mnoge druge vidjeli bi da je ovaj grad kao jedna neuokvirena slika kojoj samo nedostaje jedan skladan ram,pa da sve bude u perfektnom balansu.
Ako koračate ovim gradom, pogotovo u periodu ljetnih mjeseci, gotovo na svakom ćošku možete uočiti inspirativne i pomalo drugačije ljude koji se bave najrazličitijim umjetničkim zanatima.
Ispred vas redom „iskaču“, suvenirnice domaće radionosti, galerije skulptura, amaterski skulptori, umjetničke galerije, mini ateljei, kao i lokalni slikari koji ponosno prezentuju turistima svoje stvaralačke sposobnosti. Tako i nas, hodajući Dučićevom ulicom put nanese na Trg Slobode, gdje smo uočili neodoljiva slikarska djela i simpatičnu umjetnicu sa blagim osmjehom i izrazito plavim očima koje su nas kupile na prvi pogled. Riječ je o Branki, koja odmah pristade da kako to hercegovci kažu „prozbori koju riječ“ sa nama.
Branka, kada si se već prevarila da nam budeš „prva žrtva“ u našoj priči o Trebinjcima (smijeh), nekako moramo da te pitamo kakvi su ovo motivi koji dominiraju tvojim slikama?
Na radovima koje zapažate, uglavnom su motivi Trebinja. Moram da kažem da je Trebinje za mene kao umjetnika izuzetno inspirativno, bajkovito i čarobno.
I posle mnoštva radova koje sam uradila uvijek pronađem nešto novo, inspirativno, na svakom ćošku, u prirodi, na rijeci i nekako ovaj grad uvijek iznova doživim na jedan skroz novi način, te tako i kroz moje radove uvijek pokušavam da dodam neki novi element koji će iskazati svu moju fascinaciju njime. Što se tiče motiva koje ja lično, najviše volim da radim, to su uglavnom svi motivi starog grada, tačnije, pogleda na stari grad i Muzej, onako sa rijekom koja dominira u središnjem dijelu, kao i barkama na rijeci Trebišnjici.
Inače, jako volim da slikam sve što je vezano za rijeku, jer doživljaj Trebinja direktno sa rijeke, nudi jednu totalno novu dimenziju kreativnosti.
Čini se da si jako zahvalna sagovornica, pa ćemo i mi da budemo još malo dosadni sa pitanjima (smijeh). Branka, laički posmatrano vidimo da su tvoje slike uglavnom rađene kao akvareli, Ili se možda varamo?
Ne varate se, potpuno ste u pravu. Za tehniku akvarela sam nekako posebno vezana.
Moj pokojni otac Zoran, akademski slikar prve generacije trebinjske akademije, koji je nažalost preminuo mlad, zadivio je širu javnost svojim izvedbama vezanim upravo za ovu tehniku. Uvijek je pričao o definiciji akvarela: „30 godina iskustva, 5 minuta rada“, taj apsolutno tačan komentar mi je zauvijek ostao urezan u sjećanje, kada radim akvarele.
Inače, meni i bratu blizancu Branku, kao klincima sve to je bilo jako interesnatno, radovi, izložbe, nekakvi „šašavi“ umjetnici, da smo i mi još kao vrlo mali krenuli tatinim stopama i počeli da slikamo.
Ja sam odlučila da priču „istjeram“ do kraja pa sam završila fakultet likovnih umjetnosti, smjer slikarstvo, ovdje u Trebinju, a brat je otišao drugim pravcem(poljoprivredni fakultet), možda i racionalnijim od mene jer danas vidimo da se od umjetnosti baš ne može nešto sjajno živjeti, ali šta da radim kod mene je ljubav prema slikarstvu bila jača od razuma(smijeh).
Jako je bitno da radite ono što volite, svima bi preporučila da se vode srcem pri odabiru zanimanja, jer nekako, ta ljubav će vas i onda kada baš i ne ide najbolje, tjerati ka naprijed.
Sigurno je da se danas od umjetnosti i ne može baš nešto raskošno živjeti. No, mi ipak vidimo da nam ovaj razgovor neprestalno „ometaju“ turisti koji te na raznim jezicima zapitkuju o tvojim slikama?
Pa dobro, to zaista jeste tako. Mogu da se pohvalim da su moje slike putovale na sve kontinente svijeta i često kažem mužu da mi je žao što nisam vodila neku evidenciju jer bih onda prezicno znala čije domove danas uljepšavaju moji motivi Trebinja.
Sada si nam dala šlagort za naše sljedeće pitanje. Kakve to motive turisti uglavnom traže od tebe, kada kupuju ove maestralne radove?
Nekako sam primjetila da ljudi vole da kupuju i da se generalno zanimaju za motive Trebinja koje su već posjetili, tako da me dosta pitaju za motive rijeke, starog grada, manastira Tvdoš i Hercegovačke Gračanice. Vjerovatno na taj način žele da iz ovog grada ponesu adekvatnu uspomenu sa umjetničkom vrijednošću i ja to zaista izuzetno cijenim, jer znamo da je 21. vijek, doba gdje preovladava više fotografija kao lični doživljaj, nego umjetnička slika, kao unutrašnji izraz umjetnika.
Hajde da zaključimo ovaj dio vezan za tvoje radove. Molim te reci nam kako bi ti opisala tehniku akvarela u kojoj radiš, kakav to izraz nudiš preko ovih slika?
Akvarel je izuzetno zahtjevna i teška tehnika. Zahtjeva mnogo pažnje i koncentracije, bukvalno nemate pravo na grešku, jer na malim greškama i možete napraviti neku korekciju a na velikim greškama, baš teško.
Akvarel inače karakterište prozračnost i prozirnost, te se tim elementima vodim i na mojim radovima.
Trebinje je za mene samo po sebi kao pjesma, te moji radovi ispunjavaju navedene norme akvarela, prozračnost, svjetlo, prozirnost, zapravo sve ono što Trebinje zapravo jeste.
Branka, kao iskusnu slikarku, moramo da te pitamo, koja su tvoja dosadašnja najveća dostignuća?
Na prvom mjestu moje najveće životno dostignuće je moja porodica. Moj muž i troje djece, su moj životni oslonac i motiv za rad.
Takođe moj brat Branko i moja mama su ljudi koji su uvijek tu za mene, što porodično a Boga mi i kroz podršku u radu.
Sa Brankom sam čak imala i zajedničku izložbu 2015. godine, na šta sam takođe jako ponosna, kao i na izložbu koju sam imala sa mojim pokojnim ocem Zoranom.
Ponosna sam na period svog školovanja na trebinjskoj likovnoj akademiji kao i na učestvovanje na brojnim likovnim kolonijama.
Ono što posebno moram da istaknem, možda kao jednu od kruna mog dosadašnjeg rada, što sam imala neizmjernu čast da oslikavam crkvu Rođenja presvete Bogorodice u selu Hum koja datira još iz 1713. godine a voljom mještana ona je obnavljana u proteklih par godina.
Dobila sam blagoslov vladike Dimitrija da oslikam oltar sa prelijepom freskom Majke Božije-Širšaje, koja prikazuje Bogorodicu raširenih ruku i bogomladenca u krilu, sa anđelima koji su prisutni sa strana ove kompozicije.
Nakon toga prešla sam da radim Pantokratora, kao i freske rođenja Isusa Hrista.
Ovi radovi su bili jako izazovni za mene, pa sam se detaljno pripremala za njih.
Kući bi izrađivala skice, koje sam kasnije prenosila ugljenom na same zidove crkve, pa onda brišem ugljen da ne ostane prašina i kao finalni dodir ide boja i četkica.
Iskreno ovo nije bio ni malo lak zadatak za mene, nekako sam htjela da sve bude savršeno, pa sam bila u isčekivanju komentara od mještana ovog sela, ali kada sam vidjela osmjehe i oduševljenje na njihovim licima znala sam da je uz Božiju pomoć posao izveden kako treba.
Obećavamo da ćemo otići u tu crkvicu da vidimo te tvoje prelijepe radove a sada nam reci, po tebi, koje bi to lokacije preporučila našim čitaocima da posjete, ovdje u Trebinju?
Turistima bi sigurno prvo preporučila da posjete Hercegovačku Gračanicu, iz više razloga.
Osim same priče koja se odnosi na ovo mjesto, groba Jovana Dučića i same crkve, svakako da neodoljiv utisak i trag ostavljaju zalasci sunca sa ove lokacije, kada taj sumrak i pogled na grad ostaju u trajnom sjećanju.
Preporučila bih, takođe, šetnju obalom Luke Vukalovića sve do Arslanagića mosta.
Jednostavno kada jednom osjetite tu povezanost grada sa rijekom koja teče, te doživite taj mir kojim odiše Trebinje, nemoguće je da vas ne potakne da mu se opet vratite.
Šta po tebi nedostaje u Trebinju u turističkom smislu, na šta bi trebalo dati akcenat?
S obzirom da smo grad kulture i turizma mislim da bi Trebinje trebalo da obnovi nekadašnje ljetnje kino koje se nalazi u zidinama starog grada.
Osim što bi ovo mjesto privlačilo mnoge goste, sigurno bi bilo i jedna inspirativna kulturna lokacija za sve trebinjce i umjetnike koji žele da prezentuju svoj rad.
Mislim da bi ovo kino po obnavljanju vrlo brzo postalo jedan od zaštitnih znakova turističke ponude Trebinja.
I tako htjedosmo mi još svašta nešto da „priupitamo“ ovu simpatičnu trebinjsku slikarku, ali nas u tome prekidoše dječak Čedo i djevojčica Zorana koji razdragano projuriše pored nas, pravo u zagrljaj Branki.
A kada smo ugledali i gospodina Nikolu koji je u naručju nosio malu Danicu, jasno nam je bilo da se porodica Vulića našla na okupu i da je ova vesela družina došla da pozdravi svoju suprugu i mamu.
Ne htjedosmo više da zadržavamo ovu slikarku i njenu porodicu, već joj poželjesmo puno lične i profesionalne-umjetničke sreće a ona nam pokloni jednu svoju sliku „barkica na Trebišnjici“ kako ih ona nazva, a kada smo joj se zahvalili na ukazanom povjerenju i na ovom prelijepom daru, ona reče da je to tek sitnica, jer je čitavo Trebinje jedna velika neuokvirena umjetnička slika koju morate doživjeti.
Autor:
Nikola Kokić
