Arslanagića most stražar iznad Trebišnjice
Arslanagića most, stražar iznad Trebišnjice
„Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrijednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvijek smisleno, na mjestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo.“
Ovako svoj doživljaj mostova započinje naš veliki nobelovac Ivo Andrić, a ako bi samo zagrebali po površini svjetske književnosti vidjeli bi da su upravo mostovi nepresušna inspiracija najvećim umovima čovječanstva od iskona.
Mi svakako ne sumnjamo da bi mnogi od njih dobili jednaku inspiraciju, kada bi izbliza doživjeli trebinjskog ljepotana, Arslanagića most.
Građen, rušen, potopljen, izmješten, svjedok dobrih i ne tako dobrih vremena, tihi posmatrač, nijemi svjedok sudbina, hroničar istorijskih prilika…
Ovo je priča o Arslanagića mostu.
Godina je 1574. vrijeme turske okupacije Hercegovine.
Turobna vremena XVI vijeka i istorijska previranja uslovljavaju velike migracije Turskog življa iz Herceg Novog u nešto sjevernije krajeve.
Po jednoj od najprihvaćenijih legendi, Arslanagića most gradi čuveni Mehmed Paša Sokolović kao zadužbinu i sjećanje na svog sina, preminulog u borbi sa Mlečanima.
Druga legenda ipak govori o izvjesnom Hajdarbegu Kusturici, rodom iz Bileće, koji se u Mletačkim spisima navodi kao zadužbinar „mosta kod trebinjskog manastira„.
Bilo kako bilo, zaključujemo da se ove legende čvrstvo vezuju za period Turske okupacije Hercegovine.
Ono što svakako sa sigurnošću znamo je to da je ovaj most dobio ime po izvjesnom Arslan-agi.
On je od Turaka dobio bogate posjede u Trebinju i okolini, te prihvatio povjerenje da čuva most i naplaćuje mostarinu.
Kako se ovaj posao brzo pokazao kao izuzetno uspješan za porodicu Arslanagića, naseljeni prostor oko mosta se širi.
Ubrzo nakon toga, most i naselje u okolini dobijaju ime, po navedenoj porodici Arslanagić, svojevrsnim čuvarima ovog zdanja.
Ove navode potvrđuje i istorijska faktografija, a postoje čak i fotografije koje na središnjem djelu mosta prikazuju kamenu kulu-stražarnicu koja je imala za cilj da kontroliše prelaz preko mosta. Navedena kula je porušena 1890. godine i nakon toga nije obnavljana.
Arslanagića most- potapanje i nova lokacija
Svakako da je najzanimljivija priča oko mosta, ona koja govori o njegovom potapanju i premještanju na novu lokaciju.
Naime, prvobitna lokacija Arslanagića mosta je rejon sela Necvjeće i naselja Perovića most (6km, pravac Nikšić-Trebinje).
Po tvrdnji da su Arslanagići prije prelaska u islam bili Perovići, neki ovaj most danas zovu i Perovića most, tako da se i ta priča uklapa u kolaž svih onih priča i legendi koje se vezuju za ovog hercegovačkog gorostasa.
Danas se most nalazi u totalno drugačijem ambijentu i pravi je ukras najljepšeg dijela rijeke Trebišnjice.
Ali kako se to sve odvijalo?
Progresom tadašnje socijalističke Jugoslavije i perspektivama u razvoju hidroenergetskih potencijala sliva rijeke Trebišnjice, ova hercegovačka opština instalira hidroenergetski sistem na rijeci Trebišnjici i pri probnom punjenju akumulacije Gorica, 1965. godine most se po prvi put nalazi potopljen pod vodom.
Na svu sreću svijest o ovom izuzetnom arhitektonskom zdanju bila je izuzetno velika kod lokalnog stanovništva, tako da se ubrzo pronalazi najpraktičnije rješenje.
Odlučeno je da se izvrši demontaža i premještanje mosta na novu lokaciju, pa se most našao u samom centru Trebinja.
Već naredne 1966. godine most je demontiran i izmješten šest kilometara nizvodno i tako izbjegao tužnu sudbinu odlaska u zaborav.
Stariji trebinjci se sjećaju „kamenja koje je bilo poredano po ledini“ sa numerisanim brojevima koji su se pažljivo uklapali u dio nekadašnjeg mozaika. Radovi na ponovnoj montaži mosta potrajali su sve do 1972. godine kada ovaj gorostas opet u svom punom sjaju spaja obale.
Na taj način most je ponovo povezao ljude, obale ali i ukrasio trebinjsku ljepoticu, rijeku Trebišnjicu.
Iz hladnih dubina Goričkog jezera, do tople površine rijeke Trebišnjice.
Danas, obasjan jakim hercegovačkim suncem, ovaj most ponosno krasi grad Trebinje i njegove stanovnike.
Arslanagića most važi za jedan od tri najljepša mosta otomanske arhitekture u Bosni i Hercegovini.
On staje rame uz rame sa velikanima poput Višegradske ćuprije, na rijeci Drini i Mostarskog Starog mosta na rijeci Neretvi.
U ovom trenutku nepremostiv problem lokalnih turističkih radnika predstavlja to što most ne može da se nađe na zaštićenoj UNESCO listi iz razloga što je premješten sa prvobitne lokacije. Na sreću, to ne predstavlja nikakav problem za hiljade turista koji su zaljubljenici u Trebišnjicu i Arslanagića most.
U odnosu na neka burna istorijska razdoblja, ovaj most danas svjedoči nekom mirnijem periodu.
Tako da su begove i age, zamjenili mladi koji zaljubljeno šetaju vjekovima izglačanim kamenom Arslanagića mosta.
Marš vojske i vojnika, zamjenio je tihi korak turista, koji uživaju u šetnji mostom ili fotografisanjem ovog ljepotana.
Mnogi turisti osim arhitektonskog doživljaja mosta, mogu da dožive i rijeku Trebišnjicu kroz razne aktivnosti na vodi.
Tako da je danas Arslanagića most na rijeci Trebišnjici, jedinstven lokalitet koji svojom elegancijom, „na prvu“ osvaja sve posjetioce.
Arslanagića most i Trebinje, reklo bi se, ljubav na prvi pogled.
Autor:
Nikola Kokić
